Za početak da objasnim zašto ovaj naslov a ne nešto kao "Azra - legendaran bend". Razlog tome je što je i sam Štulić prepotentno rekao da je Azra - on. Kako god ta izjava umišljeno zvučala to je činjenica.
Kao primjer navest ću jednu stvar, pri spomenu Azre svima je asocijacija kontroverzni Štulić, muzički genije i jedan od najvećih glazbenika svih vremena s ovih prostora. Gotovo nitko nezna spomenuti cjelu postavu Azre (o bilo kojoj da se radilo), a i ako zna uvjek u prvi plan izbije Štulić što zbog svoje muzičke ingenioznosti što zbog karizme.
Suštinski glazbeni div koji je svojim odlaskom u Nizozemsku samo podebljao svoje ime, jer da nije, htjeli mi govoriti ili ne on bi izblijedio, bio bi samo još jedna zvijezda s ovih prostora koja bi upravo zbog svoje pristupačnosti bila zaboravljena. Ovako se uz njegovo ime veže svojevrsna mističnost i pitanja, zašto je otišao i dali će se vratiti. Iako on kaže da je glazba za njega prošlost i da su fanovi koji i dalje inzistiraju na okupljanju Azre - debilni utopisti, i bez obzira na to što veoma rjetko komunicira s novinarima vjerujem da mu ipak nije svejedno kad zna da je nakon toliko godina još uvijek toliko popularan kao u doba najveće slave.
Ako pažljivo poslušate riječi pjesme Balkan uočit ćete da on o svome odlasku pjeva još mnogo ranije, a i ne samo o odlasku nego i o resocijalizaciji nakon odlaska s Balkana.
PODACI O ŠTULIĆU I AZRI:
Branimir Johnny Štulić rođen je 11. travnja 1953. godine u Skoplju, gradu gdje je službovao njegov otac, oficir JNA. Obitelj pet godina kasnije najprije preseljava u Jastrebarsko (tridesetak kilometara jugozapadno od Zagreba), a nešto kasnije u Zagreb.
Studirajući na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Štulić počinje pjevati vlastite i tuđe pjesme prateći se na akustičnoj gitari, a potom osniva i prvu grupu, nazvavši je Balkan Sevdah Bend. U siječnju 1977. godine, inspiriran stihom iz sevdalinke Kraj tanahna šadrvana nastale po prepjevu pjesme Der Asra Heinricha Heinea, Štulić mijenja ime grupe u Azra. Balkan, pjesma krcata utjecajem sevdaha, napisana je još 1974, godine , no originalni će se tekst transformirati pod utjecajem punka i novog vala. Prvi koncert Pankrta u Zagrebu motivirati će posve oduševljenog Štulića da ošiša dugačku kosu i obrije bradu, te pjeva o promijeni stila u novoj verziji Balkana (Brijem bradu, brkove da ličim na Pankrte).
Trio je konačno formiran kad se Štuliću i Leineru pridružuje basist Mišo Hrnjak.
Konačan rezultat rada na prvom albumu bio je svjetlosnim godinama daleko od Štulićevih očekivanja, no publika nije nimalo marila za očite producentske promašaje. Posjetitelji brojnih Azrinih koncerata konačno su dobili vinilni zapis već dobro znanih pjesama, a mutan zvuk gitara i bolan Štulićev glas u briljantnim tekstovima ekspresno su regrutirali vojsku novih fanova.
Singl Lijepe žene prolaze kroz grad je najavio dvostruki album Sunčana strana ulice kojeg će kao i sve slijedeće ploče producirati Štulić. Neusporedivo boljeg zvuka od debitantske ploče, sjajnim će amalgamom ljubavnih pjesama, žestokih kratkih priča s gradskih ulica, te izrazito angažiranih poruka pretvoriti Azru u uvjerljivo najznačajniju jugoslavensku rocknroll atrakciju tog doba.
Nakon jugoslavenske turneje što je potrajala do kasne jeseni 1981. godine, Azra u zagrebačkom klubu Kulušić svira sedam uzastopnih i rasprodanih koncerata, te snima trostruki živi album Ravno do dna.
Ne zaboravljajući frustrirajuću Mlinarčevu produkciju, Štulić na ovom albumu iznova objavljuje sve pjesme s prve, te najuspješnije pjesme s druge ploče, dodajući mnoštvo još nesnimljenih pjesma, no vrlo dobro poznatih svim posjetiteljima Azrinih koncerata.
Perfekcionistički uvježban bend, euforično raspoložena publika i izvrsna dvorana razlog su zašto je Ravno do dna postao najuzbudljiviji dokument cjelokupnog zagrebačkog novog vala i album bez kojeg je nemoguće razumjeti značenje Azre u 1980ih godina.
Novi studijski album Filigranski pločnici izaći će nekoliko mjeseci nakon objave Ravno do dna i brzo postati najtiražniji Azrin album. Slično prethodnoj studijskoj ploči ispunjen je nježnim ljubavnim pjesmama ukrašenim prekrasnim zvukom saksofona Sedmak-Benčića, te oštrim, ponekad gnjevnim političkim komentarima.
Tko to tamo pjeva posvećena je Josipu Brozu, Gorki okus inspiriralo je hapšenje pjesnika Gojka Đoge.
Mišo Hrnjak napušta grupu i muziku, Boris Leiner odlazi u JNA, a Štulić u siječnju 1983. godine uz pomoć Paola Sfeccija na bubnjevima snima album Kad fazani lete. Promjena stila ovdje je već sasvim vidljiva – teška gitarska grmljavina podloga je često sasvim nadrealnim slikama unutrašnjeg Štulićevog svijeta.
Sličan je pristup zadržan i na slijedećoj ploči Krivo srastanje, objavljenoj 1984. godine, uz sudjelovanje povratnika iz JNA Borisa Leinera. Iako će je kritika pokopati, a površna publika uglavnom neće shvatiti, album će strpljive slušatelje nagraditi s nekoliko izvrsnih pjesama koje lakoćom mogu biti uvrštene u vrhunac Štulićeva opusa.
Naslovna će pjesma proročki predvidjeti raspad Jugoslavije, No comment predstaviti Azru u čistom punk zdanju, klaustrofobični Flash uključiti vjerojatno najljepši Štulićev refren, a Klinček stoji pod oblokom biti prva i ujedno daleko najuspješnija Štulićeva obrada narodnih motiva.
Štulić potom seli u Nizozemsku i 1986. godine trostrukim albumom It Ain't Like In The Movies At All prepjevava svoje pjesme na engleski i neuspješno pokušava proboj na inozemno tržište.
Album Između krajnosti snima godinu dana kasnije Zagrebu sa Leinerom, Juricom Pađenom na gitari i basistom Stephenom Kippom dovedenim iz Nizozemske. Dosadne obrade narodnih pjesama, loš prepjev Stonesa i nešto nezanimljivih novih radova nikako nisu bile dovoljne za pozitivnu ocjenu ploči koja će ostati upamćen tek po Bed roku, staroj pjesmi iz prvih dana Azre, te solidnoj Vaše veličanstvo.
Tokom 1987. godine Azra u istom sastavu odlazi na jugoslavensku turneju, a potom u zagrebačkom Domu sportova snima četverostruki živi album Zadovoljština s pedeset pjesama. Blijeda sjena Ravno do dna sastavljena je od rutinski odsviranih pjesma iz najboljih dana, te nezanimljivih obrada gomile rock klasika.
Nakon Zadovoljštine Boris Leiner konačno napušta grupu, a Štulić započinje samostalnu karijeru koja će započeti Balkanskom rapsodijom 1989. godine. Album je prototip onog što će kasnije uz rijetke izuzetke, postati konačnim oblikom Štulićeve solo karijere; loše obrade narodnih pjesama, besmislene nove pjesme čije snimanje ne može opravdati ni ogromni Štulićev ego, te povremeni indijanski engleski koji teško može izazvati išta do podsmijeha. Tek će poneki stih asocirati na vještinu nekad velikog pjesnika.
Diskografija
--------------------
Albumi
---------
Azra (Jugoton 1980.)
Sunčana strana ulice (Jugoton 1981. dupli)
Ravno do dna (Jugoton 1982. trostruki koncertni)
Filigranski pločnici (Jugoton 1982. dvostruki)
Singl ploče 1979. - 1982. (Jugoton 1982.)
Kad fazani lete (Jugoton 1983.)
Krivo srastanje (Jugoton 1984.)
It ain't Like In The Movies At All (Diskoton 1986. trostruki)
Kao i jučer (Singl ploče 1983-1986)(Jugoton 1987. kompilacija)
Između krajnosti (Jugoton 1987.)
Zadovoljština (Jugoton 1988. četverostruki koncertni)
Samostalni albumi
------------------------
Balkanska rapsodija (Jugoton 1989.)
Balegari ne vjeruju sreći (Jugoton 1990.)
Sevdah za Paulu Horvat (Komuna 1995. CD)
Anali (Komuna 1995. dvostruki CD)
Blase (Hi Fi Centar 1997.)
*Podaci uzeti sa http://hr.wikipedia.org/wiki/Branimir_Štulić
Neki linkovi:
Razgovor sa Štulićem objavljen u Večernjem
Intervju sa Johnnyem objavljen u Novom listu 4.12.2005
Johnny Štulić - 24 sata, 12 mj. 2005
Blog posvećen Azri
|